Jedva da se je nekom drugom velegradu pružila takva prilika: gradsko se središte Hamburga proširuje. Dočim, primjerice, u Parizu dolazi do sukoba oko svakoga četvornog metra proširenja, a i u Londonu je novi razvoj, kao u slučaju Olimpijade 2012., moguć samo daleko izvan centra, Hamburg proširuje svoju najužu gradsku jezgru: na Elbi nastaje 13 pojedinačnih četvrti s 5 500 stanova i 40 000 radnih mjesta. Tome treba pribrojiti još 10 kilometara novog šetališta na keju, zgradu Filharmonije, novo sveučilište, muzej i liniju podzemne željeznice. Hamburg, čija gradska jezgra dopire neposredno do vode, projektom HafenCity pretvara stara prostrana lučka postrojenja u gradski prostor.

U proljeće 2000. godine, nakon internacionalnoga urbanističkog natječaja, gradske su vlasti prihvatile masterplan koji su razvili ASTOC i hamburgplan. Riječ je o planu koji je difuzna lučka postrojenja, jedva pogodna za gradsku izgradnju, integrirao u koncept povezivanja uskih dijelova svojedobnih dokova, nalik na otočiće, različitim mostovima. To uglavnom nisu mostovi u doslovnom smislu – iako ima i takvih – već mostovi u urbanističkom smislu. Ti mostovi nastaju prije svega zato jer Kees Christiaanse u svom planu predlaže fleksibilne tipologije, koje se mogu međusobno povezati unatoč nepovoljnim postojećim prekidima.